Sanja Savić Milosavljević
Nadija Teranova je savremena italijanska spisateljica sa diplomom psihologije i doktoratom iz savremena istorije. Ne bi iznenadio podatak da ova dama ima i poseban dar za algebru, jer izgleda da su te tri oblasti upravo taj čudesni spoj koji autorka pravi da bi došla do rezultata, romana „Godine obrnutim redosledom”. Ništa od toga nije usiljeno niti nametnuto čitaocu kao dominanta kojom će analizirati ovaj kratak roman, naprotiv. Postavivši matematički precizno likove već na početku, kako kakvu jednačinu, Teranova psihološki tačno izvodi računicu - istoriju survavanja jedne generacije, generacije djece zaraćenih strana iz Drugog svjetskog rata: bivših Musolinijevih fašista i bivših partizana. Iako na nekoliko mjesta podcrtava Aurorinog oca kao „okorelog fašistu”, Teranova zapravo ne zauzima nijednu stranu, već sa bliske distance pravi psihološku studiju pripadnika jednog i drugog pokreta i njihovih potomaka.
Ono što na prvi pogled djeluje kao neodoljiv izazov, pogotovo s obzirom na to da se radnja Šekspirovih „Romea i Julije” odigrava na tlu Italije, jeste mogućnost da se priča postavi po matrici „dvoje mladih se vole, a roditelji im smetaju”. Tu je ključ u kojem ova pripovijest pronalazi svoju autentičnost.
Mladi se zavole, oni očekuju od svojih roditelja da im ljubav „zabrane”, ali se dešava nešto potpuno suprotno.
Roditelji ih podržavaju, rješavaju im stambeno pitanje, potežu veze da bi im uklonili probleme i time se „spoljašnji neprijatelj” seli na prostor njihovog odnosa, nezadovoljstvo postaje nevidljivo i glavne junake ove priče, Auroru i Đovanija, survava u neminovnu propast: za njega je to narkomanija, za nju propao brak poslije kojeg nije sposobna da se emotivno oporavi i nastavi dalje, nakon čega zapostavlja sebe i u potpunosti se posvećuje njihovoj zajedničkoj kćerki.
Auroru zatičemo u naizgled funkcionalnoj mnogodjetnoj porodici u kojoj niko nema svoj mir. Potrebu za prostorom, ona pokušava da kompenzuje postizanjem dobrih rezultata u školi i kasnije na fakultetu, sve vrijeme pokušavajući da uskladi sopstvene potrebe sa očevim strogim očekivanjima. „Spas” pronalazi u liku Đovanija, mladog revolucionara i sina advokata komuniste, kojem se čini da sve ide od ruke, osim da pronađe adekvatnog neprijatelja protiv kojeg će usmjeriti svoje revolucionarne ideje, kao što ga je negda imao njegov otac. Iako se ne upire prstom u Đovanijevu nesigurnost i nemogućnost da se izbori sa dominantnim ocem, upravo odsustvo jasnog „problema” zbog kojeg se Đovani survava, prvo u blagodeti, a potom pakao alkohola i narkotika, čini njegov lik tragičnim. Zbog toga čitalac ne analitički, već spontano uranja u precizno oslikan karakter, njegove težnje i nedoumice. Sa druge strane, Aurora na sebi nosi balast kćeri domaćice koja mora da radi barem „dvostruko više” da bi uspjela da ide ukorak sa muškim kolegama, ali i da bi kako-tako izbalansirala privatni život i karijeru.
Rastrgani istorijom, opterećeni porodičnim odnosima s kojima ne mogu da se izbore, junaci strmoglavo padaju u ponor, ali na tom putu im ne manjka borbe, trenutaka koji daju kontratežu besmislu iz kojeg ne mogu da se iščupaju.
Iako u psihološkom smislu veoma malo znamo o njihovoj kćerki (osim traume koju preživljava na izletu sa drugaricom kada saznaje da joj je otac narkoman), ova sudbina, za razliku od sudbine njenih roditelja, ne pokazuje naznake tragičnosti, naprotiv - čini se da će se upravo u tom životu otjelotvoriti i žudnja za srećom koju propala generacija nije ostvarila i čiji su životi protekli „obrnutim redoslijedom”, od dobra ka nesreći, od zvijezda ka morskom dnu.
Iako se veoma brzo može naslutiti pravac u kojem priča ide, nemoguće je pretpostaviti sve zavijutke kuda će nas ova spisateljica vješto provesti. Iako brzo čitajući ovu knjigu u nadi da se patnje što prije završe, ali i da saznamo kraj, nakon što joj sklopimo korice, ostaje žal, zašto i život junaka i knjiga nisu potrajali malo duže.
Recenzija romana Nadije Teranove ,,Godine obrnutim redosledo
Izdavač: Arete
Prevod s italijanskog: Anita Vuco
Godina izdanja: 2019.