Autor: Sanja Savić
Vinko Moderndorfer je slovenački umjetnik širokog raspona interesovanja koja sežu od filmske i pozorišne režije, poezije i proze do dramskog pisanja i scenaristike. To je jedan od razloga zbog kojih je njegov roman Potraga za crvenom đavolicom jedan od blistavih primjera kako adekvatan izbor medija može da doprinese značenju sadržaja djela. Moderndorfer, scenarista i reditelj dugometražnih filmova Predgrađe, Pejzaž br. 2 i Inferno, te izrazito plodan dramski pisac, pjesnik i pozorišni reditelj, odlučuje se za formu romana koji ima najviše potencijala da prenese stanje koje pisac prenosi, ali i uzima najbolje od svih medija koje Moderndorfer poznaje u rasponu svojih umjetničnih mogućnosti.
Podnaslov ovog romana, Ljubavna priča, upućuje na petparačke ljubavne romane koji se kupuju na trafikama, ali nakon čitanja prvih nekoliko rečenica, shvatamo da je u pitanju Moderndorferov roman koji ima onoliko veze sa patetikom, koliko petparački romani mogu da imaju veze sa temama kojima se bavi u svom dramskom radu: društvenim ranama Slovenije u periodu tranzicije koje obrađuje u svojim filmovima te satirom i dramom apsurda kojima se strastveno bavi u dramskim tekstovima. Ipak, Moderndorfer je uspio da sačuva tvrđavu ljubavne priče, kako tematski, tako i istorijski, da potisne bilo kakvo političko čitanje i da je tim podnaslovom očuva, na onaj način na koji je njegov junak sačuvao svoja sjećanja sučavajući se sa porazom: „Poleteo sam ka nebu, dahtao sa svim svojim slabostima i tražio zadovoljstvo zbog njenog odlaska, tražio odgovore na pitanja koja uopšte nisam postavio, potom se zaustavio u vazduhu kao kamen koji na tren, u svojoj najvišoj tački, pobedi gravitaciju i svom svojom težinom padne dole.“
Autor se uhvatio u koštac sa jednom od vodećih tema današnjice, gubljenjem emocionalne sigurnosti, koja za sobom pokreće preispitivanje sebe, ali i ponor svijeta koji se nakon ovakvog događaja otvara. Iako je roman pisan devedesetih godina (sada objavljen prvi put na srpskom jeziku u prevodu Nine Guglete), naznake događaja na Balkanu osjete se tek kao daleki obris scene na kojoj se odigrava ljubavna drama.
Na planu strukture se razlikuju dva vremenska toka. Glavni lik se čitaocima obraća u prvom licu, u sadašnjosti koja svojom tjeskobom izaziva niz flešbekova kojima pokušava da rekonstruiše i shvati iznenadni odlazak voljene žene, svoje ljubavnice, opsesije i neiscrpne seksualne inspiracije. Ova dva toka se strukturalno, kao i značenjski, pred kraj sjedinjavaju u cjelinu, a junak utjehu pronalazi u pozorštu: „Misli mi pobegnu u pozorište. Lečim se. To znam. Kad počne da mi nedostaje pozorište, prolazi kriza života“.
Ovim postupkom definišu se i dva žanrovska oslonca među kojima roman obitava: roman toka svijesti i roman potrage, policijski roman, kako sam junak pokušava da nametne u jednoj od svojih refleksija. Pokušavajući da fizički pronađe Irenu, on retrospektivno i fragmentarno ispituje njihovu vezu, sa mnoštvom erotskog naboja, koji od istoimenog žanra odvajaju samo rezovi koji junaka vraćaju u stvarnost i tim kontrastom pospješuju pomenuto osjećanje nemoći, a u čitaocu izazivaju nelagodnost.
Erotika izbija iznenadno u sjećanju junaka ali se zadržava uvijek na ivici noža pritisnuta njegovom sviješću o tome da je sada dio prošlosti: „Pocrvenim. Osećam toplotu u obrazima. Reč pritiskati ima više značenja, podseti me na njen mali i duguljsti polni organ, odmah mi izađe voda na usta, u koji sam pritiskao, i pritiskao, i pritiskao, i pritiskao. Nagnem čašu s votkom i iskapim je na eks.“
Poetsko uobličavanje senzualnosti je drugi postupak kojim autor preusmjerava tok ove priče od toka erotskog romana: „To što je dozvolila da je Štefan naslika golu bio je samo početak našeg još intimnijeg prijateljstva. Takođe, sećam se da sam, dok ju je Štefan slikao, sedeo baš tu, na podu pored zida. Gledao sam kako četkica nežno dodiruje platno, kao da dodiruje njeno telo, kako niže sloj po sloj i daje oblik dodirima“. Motiv crvene kose, ponavlja se gotovo opsesivno: „Farbala ju je. Bila je žarkocrvena. Baš posebna crvena boja. Vatrena. Nikad je nisam video kako se farba. To je radila krišom, kao da se stidela što nije prirodno crvenokosa“. Međutim, umjesto da završi epopejom o crvenoj ženi, preokret koji donosi unutrašnji mir pravi mnogo snažniji utisak od bilo kakvog događaja: „Na premijeri Maša nije imala crvenu kosu. Pokušali smo, ali nije bilo dobro. Bilo je veštački, neprirodno. Glumici se svidelo, ali meni više ne“. Najveći poraz u ljubavi jeste upravo njena veličina koja može da bude sagledana tek u svojoj cjelovitosti čiji je sastavni dio završetak, nenadan i blag.
Uzevši jezik pozije, montažu filma, uobličavanje sukoba gotovo dramski, kroz britke dijaloge, konstruišući situaciju iz žanra farse u raspletu, Moderndorfer je uspio da se izbori sa nejneuhvativijim problemom savremenog čovjeka, tako što ga je brižljivo secirao gdje je izazivao bol, uobličavao gdje je bio nejasan i dao mu pjesnički polet gdje je letenju bilo mjesto.
Kao što u junakov život upada pozorište kao spas, u autorovu poetiku raspadom Jugoslavije prodiru društvene teme. Moderndorferova drama Evropaza protagonistuima mladića koji se nalazi pred raskidom ljubavne veze kao i junak ovog romana (djevojka se takođe zove Irena), ali je ova situacija samo okidač za satirično obličavanje društvenih boljki. Za razliku od ove drame, Potraga za crvenom đavolicom završava nad ponorom bola na čijem rubu je najjeftinija patetika kojoj junak prilazi tek u borbi za dah, ali se brzo od nje odguruje spoznajom sopstvene sramote. Roman završava tek kada bol sagori, zajedno sa sjećanjima i osjećanjima, ostvljajući nepoznato izmijenjeno lice glavnog junaka.