Zavirite u knjigu „Fafarikul” Đurđice Čilić

Zavirite u knjigu „Fafarikul” Đurđice Čilić

„Zagrljaji između korica”

(iz „Fafarikula“ Đurđice Čilić)

Bilo je kasno proljeće 2003. i moj sin, moje prvo dijete, već mi je bio u trbuhu. Izgledala sam kao glista koja je progutala nesažvakanu trešnju. Ivana i ja smo na Glavnom kolodvoru čekale Olgu Tokarczuk, našu gošću na književnom festivalu. Olga je već tad u svojoj domovini bila književna zvijezda. Kad je izašla iz vlaka, prepoznala nas je po netreptanju i nasmijanom blejanju u nju, iako nas nikad ranije nije vidjela. Obratila nam se s prisnošću kao da nastavlja neko ranije uspostavljeno prijateljstvo i grlila nas kao da dodirom dovršava neki razgovor koji smo nekad prije započele. Odmah smo se, i Ivana i ja, zaljubile u nju. Kako i ne bismo. Ta nikad nas, pogotovo ne nas obje odjednom, nitko nije volio a priori.

Prva i zasad jedina prozna knjiga koju sam prevela s poljskog bila je Olgina; prve priče koje sam prevodila i objavljivala po časopisima bile su Olgine; Olga je prva književnica, a neka bude i jedina, koja je moje, baš moje ime, ali polonizirano – Dziurdzica – unijela u poljsku literaturu dodijelivši ga u knjizi Bieguni jednoj junakinji. Posve marginalnoj, ali who cares. Neke su knjige tako velike i važne da je osobni uspjeh ako je i samo zarez u njima nastao motiviran našim postojanjem. 

U međuvremenu je Olga napisala desetak sjajnih knjiga, koje su prevedene na mnoge jezike. Dobila je dva puta najprestižniju poljsku književnu nagradu Nike, a ove godine i Man Bookera. Zvijezda je koju zovu na festivale po cijelom svijetu, koja gostuje na svim važnim književnim događajima, koju se pita za mišljenje o svakoj relevantnoj društvenoj, kulturnoj i književnoj temi. I svi su joj odgovori dobri.

Kad nas je ugledala večeras, Ivanu i mene, uoči svog gostovanja na otvorenju još jednog književnog festivala, prišla nam je, obratila nam se izgovarajući naša imena, pitala nas za djecu, grlila nas kao onda, kao da je sve isto: i mi, i ona, i povjerenje koje imamo u ljude, i razlozi da to povjerenje nikad ne izgubimo, i nada da su ljudi dobri i vrijedni naše naklonosti, čak i ako nas život raznosi pa se ne stižemo uvijek uvjeriti u to.

Moj sin, moja nesažvakana trešnja, sutra kreće u prvi razred gimnazije. Nekako me manje strah svijeta odraslih u koji on kroči kad znam da u njemu živi Olga, njezina ljudska toplina i njezine knjige, koje će moj sin jednom pročitati, ne zvala se ja Dziurdzica.